Pul Ronjgi

Dana 17.5.2011. oko  osam sati ujutro na Delti, roditelji su nas ispratili , a autobus, pretrpan djecom iz svih škola Rijeke poveo put Ronjgi. Nestrpljenje je raslo iz minute u minutu. Bez obzira na maleni prostor autobusa, stvorena su  neka nova , ali i osvježena stara prijateljstva. Vozili smo se oko pola sata .  Autobus je stao, a more djeces vih uzrasta istrčalo na svjež zrak. Učiteljice su nas smirile i povele laganim koracima do odredišta.  Stigosmo mi tako do  rodne kuće Ivana  Matetića Ronjgova .  Pred kućom  se nalazi  parkić, restoran i kip Ronjgova. Dočekao nas je i veliki natpis : „PROLJEĆE U RONJGIMA“.  Sa smješkom na licu pozirali smo za povijesnu  sliku. 

Nakon kratkog govora voditelja  ušli smo u kuću, popeli se stubištem i ušli, svi zajedno,  u jedan malo uži prostor. Pravo je čudo da smo svi stali.  Sjeli smo(kako tko) i pogledali kratku Power Point prezentaciju o takozvanim (ne)instrumentima. To su nesvakidašnji ručno izrađeni instrumenti koji proizvode čudnovate i neke nove zvukove.Bilo je jako zabavno.  Nakon prozivke i prijavljivanja krenuli smo svaki svojim putem.  Naime,sva su se djeca podijelila u više skupina. Postojale su ova grupe:likovna(izrada (ne)instrumenta od drva i djeca koja su radila s keramikom), novinari, zbor i mladi skladatelji. 

 Ja sam se prijavila u skupinu Mladi skladatelji , stoga vam mogu reći nešto više o njoj.  Ušli smo u svoju prostoriju i upoznali se s voditeljima. Bilo je četvero voditelja i petero učenika. Pred našim , znatiželjnim „okicama“ raspakirali su ogroman sintisajzer. Pravo božanstvo ...  Zatim je uslijedilo biranje tekstova koje ćemo komponirati. Nakon teškog vijećanja izabrana su tri teksta- učenička  litererna uratka : „Nevada“ , „Bala“ i  „Ronjgove iskrice“. Svaki  je učenik uzeo potreban mu pribor i izašao van , na svježi zrak komponirati odabranu  pjesmu.  Kako vrijeme brzo proleti.! Imali smo petnaest minuta vremena. Skladanje je završilo. Sada smo svoje  pjesme morali predstaviti učiteljima. Jako su im se svidjele. Često su komentirali kako djeca  od svih skladatelja imaju najteži ritam. To je zato što imamo i najveću maštu. Slijedilo je zajedničko pjevanje . Morali smo se pripremiti za izlaganje i naučiti naše međusobne pjesme.

 „Pauza!“ – začusmo. Hitre , dječje noge potrčale su van i pojele ukusne fritule  s grožđicama. Njami! Za pet minuta fritule su nestale s vidika... nestalo je i djece,ali se zato napunio park. Što drugo očekivati , nego igru nakon jela? No,igra i nije baš bila dugotrajna. Uputili smo se na klupice , također vani, i odgledali sve projekte . Vidjelo se koliko je truda uloženo . Sada je  naša mašta došla na vidjelo. Pjesmom su nas popratili i  ostali učenici  te članovi  zbora „Gornja Vežica“ . Sve je bilo predivno. Hitro smo zauzeli mjesta za stolovima i „strpljivo“ dočekali ručak. Njoki i gulaš, štrudla i sir. Napokon je sav žamor utihnuo. No, ne zadugo.

Ručak je završio , a djeca se oprostila  od „Proljeća u Ronjgima“ i obećala da će se vratiti dogodine. Autobus je ponovno bio prepun ,a  prijateljstva na vrhu današnje ljestvice.  Nadamo se da ćemo sve ovo proživjeti još jednom i da ćemo se ponovno vidjeti  u prekrasnim Ronjgima.

Liana Šošo,6.a